Kako u razredu prepoznati dijete s disgrafijom

Disgrafija predstavlja stabilne i ozbiljne teškoće u ovladavanju vještinom pisanja (prema pravopisnim načelima materinskoga jezika), koje se manifestiraju u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim pogreškama. Teškoće, odnosno pogreške, nisu povezane s nepoznavanjem pravopisa i trajno su prisutne bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govorno-jezičnog razvoja, normalno stanje osjetila sluha i vida te redovito školovanje. Općenito, radi se o zaostajanju u vještini pisanja na godinu i pol do dvije godine (do dva školska razreda) od razine usvajanja ostalih školskih predmeta i vještina. Pogreške same po sebi nisu specifične, odnosno čine ih većina djece u nižim razredima. Specifičnost je u tome da su disgrafične pogreške <ustrajne> i <brojne>.

Ustrajne i mnogobrojne pogreške mogu se događati na tri razine:

1. <Na razini slova i sloga> (izostavljanja, premještanja, dodavanja suvišnog slova ili sloga, zamjene i miješanja, perseveracije i anticipacije).

2. <Na razini riječi> (rastavljeno pisanje dijelova iste riječi, sastavljeno pisanje nekoliko riječi, kontaminacija, remećenje granica između riječi, morfemni disgramatizam).

3. <Na razini rečenice> (sintaktički disgramatizam, neispravna interpunkcija).

Pogreške u pismenom radu djeteta s disgrafijom ne nastaju tek tako, bez razloga. Svaki tip pogreške ukazuje da je u djeteta nedovoljno formirana određena jezična vještina. Dijete čini sljedeće pogreške:
<Izostavljanje>, koje ukazuje da dijete ne uočava sve glasove i slogove u riječi.
<Premještanje>, koje je manifestacija poteškoća uočavanja redoslijeda glasova i slogova u riječi, uz nedovoljnu razvijenost pažnje i samokontrole. Dijete uspijeva uočiti svaki glas, ali neispravno bilježi njihov redoslijed.
<Dodavanje> suvišnih slova, koje se događa zbog neispravnog unutarnjeg izgovaranja riječi tijekom pisanja.
Te tri vrste pogrešaka karakteristične su za djecu s nedovoljno formiranom vještinom glasovne analize.
U osnovi <zamjena i miješanja> slova je teškoća međusobnog razlikovanja artikulacijski i akustički bliskih glasova i u slučajevima nestabilnog povezivanja fonema (glasa) s grafemom (slovom), kada se nije uspostavila čvrsta veza između značenja i vizualne slike slova. Zamjenom zovemo stabilnu odsutnost (potpuno neuočavanje) jednog glasa i njegovo zamjenjivanje drugim. U slučaju miješanja učenik uočava određeni glas unutar riječi, ali za njegovo označavanje koristi neodgovarajuće slovo. Dakle, mogući uzroci su teškoće glasovne percepcije i razlikovanja, neispravan izgovor glasova ili opća nedovoljna razvijenost govora. Također, miješanje je moguće prema vizualnoj i kinestetičkoj sličnosti slova. U prvom slučaju u djeteta je nedovoljno razvijena vizualno-prostorna percepcija (zamjenjuje slova koja slično izgledaju), u drugom kontrola motoričkog čina u procesu pisanja (zamjenjuje slova koja se pišu na sličan način, odnosno zahtijevaju slične pokrete rukom).
Vrlo osobitu pojavu u disgrafiji predstavljaju takozvane <perseveracije> i <anticipacije>. Perseveracije su "zaglavljivanja" u kojima se potrebno slovo zamjenjuje drugim, koje je bilo u prijašnjem slogu ili riječi - <magazim, djedojka, iza zuće, u dede Mdaza, ustutupio>. A anticipacije su "istrčavanja", odnosno pisanje slova koje je prisutno u idućem slogu ili riječi (<gogor> - logor, <dod kuće>, <s rodmim mjestom>, <malgo (mnogo) male djece>). Takve se pojave povremeno događaju svakome, čak i u tipkanju na računalu, ali su u slučaju disgrafije znatno češće, zbog slabosti diferencijalnog kočenja moždanih procesa. U djece s težim neurološkim oštećenjima, perseveracije i anticipacije izražene su još jasnije. Takvo dijete počinje pisati slovo ili slog i nije u stanju zaustaviti se i prijeći na idući motorički potez.
Vrlo specifičnu pojavu u disgrafiji predstavljaju takozvane <kontaminacije> - pogreške spajanja slogova dviju različitih riječi u jednu riječ tako što se zajednički slog „guta“.
Učestalo spajanje prijedloga sa sljedećom riječju i odvajanje prefiksa od korijena riječi također su pokazatelji disgrafije. Osim toga, djeca sa specifičnim teškoćama u pisanju ponekad ne mogu održavati redak, ignoriraju točke na kraju i velika slova na početku rečenice.
Još jednom napominjemo: ako su pogreške pojedinačne, razlog treba tražiti drugdje.