Dvanaest mjeseci (4+)

Mjeseci u godini uvijek dolaze jedan za drugim, istim slijedom pa se nikada nije dogodilo da bi neki mjesec pristigao prije svoga reda. Ipak, u nekom je dalekom planinskom kraju jedna mala djevojčica vidjela svih dvanaest mjeseci na okupu. Evo kako se to dogodilo.

U malom selu podno planine živjela je zločesta žena s kćerkom i pokćerkom. Prema svojoj kćeri odnosila se uvijek lijepo, u svemu joj je ugađala, ali pokćerku nije voljela.
Kćerka je bila slična majci, vrlo zlobne naravi, a zbog stalnog ugađanja sasvim se ulijenila. Po cijele je dane ležala na mekim jastucima i jela slatkiše. Njih dvije tjerale su pokćerku da obavlja sve poslove u kući i oko kuće, drugim riječima, da vodi brigu o svemu. Jadna djevojčica morala je ustajati vrlo rano kako bi sve stigla obaviti: donijeti vodu iz udaljenog bunara, okopati vrt, pospremiti kuću, oprati rublje u potoku, u šumi skupiti drva za ogrjev, skuhati obilan ručak za maćehu i njezinu kćerku i još svašta. I nikada im nije mogla posve ugoditi, maćeha i kćerka uvijek su bile nezadovoljne.

Kada se dogodilo čudo o kojem pripovijeda ova bajka, bio je mjesec siječanj. Zima je te godine bila vrlo oštra, hladna, olujna i snježna. S planina je nadirao grozan vjetar. Zbog jakog mraza svi su stanovnici sela dane provodili u svojim kućama uz tople peći, osobito zato što je vani bilo toliko snijega da se nije ni moglo hodati. Snijeg je bio napadao sve do prozora i nitko ga nije ni pokušavao očistiti.

Jedne takve vrlo hladne večeri, baš kad je vani bjesnila snježna bura i već je pao mrak, zla je maćeha ustala iz toplog kreveta, pogledala kroz prozor i rekla pokćerki:
- Sutra je tvojoj sestri rođendan. Uzmi košaru iza peći, zaputi se smjesta u šumu i donesi joj ljubičice. I da se ni slučajno nisi vratila bez cvijeća, je li jasno?!
- Pa kako da sad odem u šumu usred bure? – reče djevojčica. – U šumi je sad tako mračno i sve je puno snijega. Osim toga, siječanj je, u šumi sad nema nikakvog cvijeća. Ljubičice niču tek u ožujku, prvom mjesecu proljeća.
A maćehina kćerka joj na to odgovori:
- Ne zanima me, hoću ljubičice za rođendan, da ih upletem u kosu. Da se nisi vratila bez njih! Smjesta da si krenula!

Djevojčica je u suzama odjenula svoj tanki kaputić i s košarom izišla kroz vrata. Jedva se probijala kroz visoki snijeg, a snažni naleti ledenog vjetra doslovce su trgale kaput s nje.

Nekako se uspjela dovući do šume. Zbog mrklog mraka nije vidjela baš ništa ispred sebe. Sjela je ispod prvog bora da razmisli što će dalje. Možda da naprosto ostane tu dok ne zaspi i smrzne se u snu? Ionako se ne smije vratiti kući bez ljubičica koje neće naći nigdje.

Iznenada u daljini, između stabala, primijeti tračak svjetla.
- Što bi to moglo biti? – pomisli. – Idem prema tom svjetlu, možda u njemu nađem spas.
Krenula je teškim koracima prema tom tračku svjetla. Kako mu se približavala, svjetlo je postajalo sve veće i blještavije. Uskoro joj postane jasno da netko loži vatru nasred šume. Osjetila je toplinu i miris dima. To joj je dalo snage da požuri prema vatri. Tad odjednom kroz grmlje razabere vrlo neobičan prizor. Proplanak je bio obasjan svjetlom kao da je dan. Nasred proplanka gorjela je ogromna vatra čiji su vrhovi dodirivali crno nebo. Oko vatre su na krupnim kamenima sjedili ljudi, muškarci različite starosti, u raskošnim odijelima, i tiho razgovarali. Njihova odijela bila su jarkih boja, neki su bili odjeveni u duge zlatne nošnje, neki u debele srebrne kapute, a neki u kratka odijelca od plavoga baršuna i zelene svile. Djevojčica ih je izbrojila točno dvanaest. Trojica su bili starci, trojica srednjih godina, trojica su bili mladići i još trojica dječaci.

Djevojčica se toliko zagledala u čudesan prizor da se slučajno naslonila na grm koji je zašuškao. Jedan od njih se na to okrenuo i ugledao je.
- Tko si, djevojčice? Što radiš ovdje u ovo doba? – upitao ju je čovjek duge sijede brade, činilo se najstariji od svih.
- Došla sam ubrati ljubičice za svoju sestru, - odvratila je bojažljivo i pokazala praznu košaricu.
- Kakve ljubičice?! – nasmijao se starac - Pa tek je siječanj!
- Znam, - rekla je djevojčica suznih očiju, - ali moja maćeha me je poslala i naredila da se ne vraćam kući bez ljubičica. Moram ostati u šumi sve dok ne dođe ožujak, makar se dotle smrzla i poginula.

Na to se svih dvanaest muškaraca stalo došaptavati i češati po glavama. Odjednom jedan od trojice mladića, odjeven u svijetloplavi krzneni kaputić, priđe dugobradoj starini i reče:
- Siječnju, brate, znam da si sada gazde ove šume, ali molim te, dopusti mi da načas uskočim na tvoje mjesto.
- Pa kako ću, Ožujče, to učiniti? Znaš da bih rado, ali ne možeš doći prije Veljače.
Tada progovori drugi starac, s kraćom, kosmatom bijelom bradom:
- U redu je, Siječnju. Neću se buniti, ovu djevojčicu često vidimo u šumi kako po najgorem vremenu skuplja granje za ogrjev. Slažem se da joj pomognemo.
- Dobro, neka tako i bude! – vikne Siječanj i snažno udari o tlo svojim golemim ledenim štapom.

U tom trenutku bura se stišala, mraz je oslabio i počeo je kružiti meki, suhi snijeg. Siječanj je dodao štap Veljači i rekao je:
- Sada si ti na redu, brate.
Veljača je lupio štapom po tlu. Odjednom je zapuhao vjetar i počeo je padati mokar snijeg. Djevojčici je opet postalo hladno, no tada je Veljača dao svoj ledeni štap mlađem bratu Ožujku. Čim je Ožujak primio štap, više nije bio od leda nego se u njegovoj ruci pretvorio u granu na kojoj su počeli nicati mali zeleni pupoljci.
Mladić je štapom dodirnuo tlo i odjednom se snijeg počeo topiti, šuma je odzvanjala žuborom brzih potočića i ptičjega cvrkuta. Posvuda je mirisalo na… proljeće! Na granama je propupalo mlado lišće, a šumsko je tlo postalo mekano i toplo. Brat Ožujak je pritrčao djevojčici koja je od iznenađenja zastala na mjestu:
- Izvoli, draga djevojčice. Nemoj tu stajati, požuri ubrati ljubičice, imamo samo jedan sat, a poslije će šumom opet zavladati moj brat Siječanj.

Djevojčica se okrene i vidje još veće čudo. Šumsko je tlo bilo zasuto ljubičicama! Počela je brati u košaru, u pregaču, u kaputić. Kada je nabrala puno, puno ljubičica, potrčala je nazad na proplanak da se zahvali čudesnoj braći.
No, kada se vratila, više ničega nije bilo, ni vatre, ni braće… Šuma više nije bila zaogrnuta mrakom, posvuda se slijevalo nježno, bijelo svjetlo punoga mjeseca. Ni oluja više nije urlala.

Djevojčici je bilo žao što nije stigla zahvaliti mjesecima na pomoći, ali potrčala je kući što je brže mogla. Dok je trčala, mjesec joj je obasjavao put. Čim je ušla kroz vrata maćehine kuće, mjesec se sakrio iza oblaka i opet je počela oluja.

Maćeha i njezina kćerka hrkale su na krevetima pa je djevojčica tiho stavila košaru punu ljubičica na stol te isipala ostalo iz pregače i kaputića. One otvore oči i zanijeme u čudu. Kada su progovorile, progovorile su urlicima:
- Što?! Odakle ti?! Gdje si to uzela?! Odmah odgovaraj!

Djevojčica im je ispričala sve u detalje. Iako je u to bilo teško povjerovati, na stolu je ležala cijela hrpa tek ubranih ljubičica. Mirisale su na proljeće!
- Nisi više ništa dobila? – ljutito upita maćeha.
- Pa nisam ništa drugo ni tražila… - odgovori djevojčica.
- Stvarno si glupača! – uzrujano će maćehina kći. – Srela si dvanaest mjeseci odjednom i nisi to iskoristila! Da sam ja bila tamo, svašta bih od njih zatražila, i jabuka i krušaka, i bresaka zrelih, najslađih šumskih jagoda i najdebljih vrganja!
- Baš si pametna, kćeri moja, - reče maćeha. – U siječnju bismo za sva ta blaga na tržnici dobile lijepe novce! Nismo trebale tu glupaču slati da samo te sitne cvjetove donese. Ionako će do sutra uvenuti. Hajde, kćeri mila, obuci svoju najtopliju bundu i hodi na onaj proplanak, izvuci što više iz tih dvanaest mjeseci. Tebe oni neće nasamariti.

Maćehina kćerka obukla je toplu bundu, krznenu kapu, tople čizme i rukavice te krenula prema šumi. Čim se dovukla do ruba šume, već se umorila i požalila što je izašla iz kuće. Hodala je prema proplanku, a u mislima joj je bio topli krevet s mekim jastucima. Šuma je uranjala u sve dublji mrak pa ju je počeo hvatati strah da se ne izgubi. No upravo u tom trenutku ugledala je tračak svjetla između stabala i grmlja. Hodala je ravno prema njemu i izašla je na proplanak. Nasred proplanka gorjela je ogromna vatra čiji su jezici dodirivali nebo. Oko vatre su sjedila braća, njih dvanaest, upravo onakvi kakve ih je njezina sestra opisala. Tiho su razgovarali.

Maćehina kćerka se nije ustručavala i odmah je izašla pred njih te se smjestila pokraj vatre da se ugrije. Braća su ušutjela, a najstariji među njima, mjesec Siječanj, srdito je upita:
- Tko si ti, djevojko? Što radiš ovdje?
- Došla sam iz sela, ravno iz svoje kuće, - odgovori kćerka. – Sinoć ste mojoj glupoj sestri dali cijelu hrpu ljubičica, pa sam i ja došla po darove. Neka mi Lipanj da šumskih jagoda najslađih. Neka mi Srpanj nasipa u košaru zrelih trešanja i vrganja. Neka Kolovoz doda velikih krušaka i bresaka. Od Rujna tražim lješnjaka! A od…
- O čemu ti to, djevojko? – uzruja se starac Siječanj. – Ne može ljeto doći usred zime, niti prije proljeća. Mjesec ćeš Lipanj još pričekati. Sada sam ja tu gazda i vladat ću sve dok ne prođe trideset i jedan dan. Za mnom će doći brat Veljača, onda tri proljetna brata i tek nakon toga Lipanj i ostala ljetna braća.
- Nije me briga što ti kažeš, starče! Tko te uopće pita, vidi kako si sav star i nemoćan, a praviš se tu važan. Ionako od tebe nema koristi, samo snijeg i led. Hoću ljetne darove, odmah!
- A tako, dakle! – još više se rasrdi Siječanj. Ti bi, znači, ljeto usred zime?!

Zamahnuo je rukavom svog srebrnog kaputa i odjednom se na proplanku uskovitla bura, stari borovi počnu se sagibati pod snažnim snježnim vihorom. Vjetar je puhao tako jako da maćehinoj kćeri odleti kapa s glave. Zbog mraka i snježnog vihora nije vidjela ništa ispred sebe pa uzvikne u strahu:
- Prestani! Dosta je bilo, čuješ?!
Ali bura je samo jačala. Ubrzo je maćehinu kćerku zatrpao snijeg.

Kako se ni drugo jutro nije vratila kući, maćeha krene u šumu tražiti je. Pomislila je, naime, da je njezina kćerka dobila od dvanaestero braće toliko darova da ih sigurno ne može sve ponijeti, pa se zato i zadržala toliko. Ali nije navikla hodati kroz visok snijeg pa je propala u snježno brdo u šumi. Tako su njih dvije ostale u šumi čekati ljeto.

Djevojčica ih je kod kuće svaki dan čekala. Pripremala im je objede i krevete, ali zla maćeha i kćerka nikad se nisu vratile. Ostala je živjeti u svojoj kući u miru i sreći. Uzgojila je pokraj kuće prekrasan vrt u kojem je svake godine dozrijevalo prekrasno voće i povrće, baš u pravo vrijeme, onako kako priroda nalaže.