Prvi put u dječji vrtić: pitanja i odgovori psihologa

Uskoro mnogim mališanima počinje vrtićki život. Kako će proći taj prvi dan, kako će se osjećati mališani i vi, njihovi roditelji? Što će se događati sljedećih dana, tjedana i mjeseci?

Na pitanja roditelja vezana uz uobičajene i neuobičajene teškoće prilagodbe dječjem vrtiću, kao i na mnoga druga pitanja vezana uz odgoj i razvoj djece, odgovara iskusna psihologinja Marina Zažigina u knjizi "Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine: Savjeti i odgovori na najvažnija pitanja o razvoju i odgoju djece od rođenja do 7 godine".

Predstavljamo vam nekoliko odgovora na pisma roditelja, iz poglavlja "Dječji vrtić":

Pitanje: Imamo problem. Sinu su 2,5 godine. Vrlo je živahno dijete, lako se uzbuđuje. Unazad 2 mjeseca krenuo je u dječji vrtić. U vrtiću mu se sviđa, iako još uvijek postoji barijera rastanka. Plače ujutro kada ga ostavljam u vrtiću i odlazim. Ponašanje se naglo pogoršalo. Česte histerične scene zbog svake sitnice, najčešće kada mu se nešto zabranjuje. Nakon vrtića navečer su obavezni „koncerti“. Ako nije raspoložen, nitko osim mame ga ne smije dodirnuti (doslovno), inače opet slijedi histerična scena. A s tatom se rijetko igra, iako otac često pokazuje inicijativu. Sada uvijek moram biti blizu. Nažalost, prije su bile teškoće i nesuglasice oko odgoja: od 1 godine i 4 mjeseca sve do vrtića njime se bavila baka koja mu je dopuštala mnogo toga što mu ja ne dopuštam. Kako bismo sada mogli popraviti situaciju, dovesti je u normalnu rutinu? Nikolina

Odgovor: Moguće je da još nije završilo razdoblje navikavanja na novu okolinu vrtića. Svojim postupcima dijete najvjerojatnije „provjerava“ posjeduje li vlast nad mamom i je li voljeno. Neko vrijeme ne zahtijevajte od njega poslušnost, neka se navikne na vrtić, uđe u rutinu. Pokazujte mu svoju ljubav, no i postavljajte neke granice. Pravila trebaju djetetu biti jasna, iako to ne znači da trebate zahtijevati od njega bezuvjetno i potpuno pokoravanje. Ako ga se može odvratiti, odnosno preusmjeriti njegovu pažnju prije nego histerična scena započne, činite to. Možete ga, i kad sam to ne traži, „razmaziti“ kojim zagrljajem više.

Pitanje: S dvije godine upisali smo sina u vrtić. Išao je pola godine, razbolijevao se sve rjeđe, no onda sam našla posao i postalo mi ga je teško navrijeme uzimati iz vrtića. Baka i djed su se ponudili da ga uzmu k sebi. I oni su još u radnom odnosu, no mogu dolaziti po njega navrijeme. Baka i djed žive u drugom gradu pa smo se s djetetom viđali samo vikendima. Oni su ga tamo upisali u drugi vrtić i opet su zaredale česte viroze. Dva mjeseca kasnije uzela sam ga natrag kući i zasad ga čuva prabaka. Vidim da je dijete pod velikim stresom, stalno se duri i postao je vrlo neposlušan. Problem je u tome da ga u siječnju ponovno želimo poslati u vrtić jer je prabaki teško da ga čuva, a ja ne želim izgubiti posao koji sam jedva našla. Pitam se hoće li se dijete psihički oporaviti kod kuće u roku od sljedećih mjesec i pol, do Nove godine? Iskreno rečeno, spremna sam dati otkaz i sjediti s njim kod kuće do sljedećeg rujna, no ima li to smisla? Vrtić u koji ga želimo upisati u vlasništvu je firme u kojoj radi moj muž, na visokoj je razini i vjerojatno će se lakše naviknuti na njega. Sada sam u dilemi: hoće li se sin oporaviti ili ne, trebam li dati otkaz ili ne? Kako da mu pomognem? Nisam čak ni sigurna smijem li ga sada kažnjavati za neposlušnost, nakon takvog stresa za koji smatram se osobno krivom. Alenka

Odgovor: Stres u djeteta mogao je početi ne zbog prilagodbe na novi vrtić, nego zbog prisilnog odvajanja od vas. Život s bakom i djedom predstavlja za dijete nova pravila, nove zahtjeve vezane uz ponašanje, a voljena mama je u tom trenutku ostala negdje daleko. Mališan može pomisliti: „Možda me mama više ne voli kao prije?“ Tome se dodao i dječji vrtić sa svojim ograničenjima i teškoćama. Što se tiče vašeg pitanja, „hoće li se dijete stići psihički oporaviti do Nove godine“, to umnogome ovisi o vama, o tome hoćete li ga uspjeti uvjeriti u svoju ljubav. Hoće li vam ponovno vjerovati, vjerovati u to da ćete mu priskočiti upomoć u teškom trenutku i dr. Ostanak kod kuće sam po sebi neće sina ni u što uvjeriti, ali kvaliteta vašeg druženja u satima kada ste kod kuće može odigrati važnu ulogu. No tu je neophodno strpljenje. Ne očekujte brzih rezultata, a neposlušnosti bi moglo biti mnogo. No djeca znaju biti neposlušna da „provjere“ roditelja: volite li ga neposlušnog, plačljivog i dr.? Odustati od radnog odnosa ili ne – samo vi možete donijeti tu odluku. Ne treba žrtvovati sebe djetetu, mamina profesionalna ispunjenost također je važna. Tražite onakvu opciju koja će uravnotežiti vaše i djetetove potrebe.

Pitanje: Imamo problem – pretjerano jako zanimanje za autiće. U svibnju (kada su starijem bile 2 godine i 4 mjeseca) rodila se sestrica. U rujnu je dječak krenuo u vrtić (tada je bio star 2 godine i 7 mjeseci). I onda je počelo… Satima isprazno vozi autiće po svemu, gdje se smije i gdje se ne smije, nešto si mrmlja u bradu, modelira razne situacije s autićima. I ništa drugo ne radi. Prijedloge da pogleda crtiće koje je prije jako volio, dočekuju se suzama, crtati (čak one iste autiće) ne želi, graditi (neka i autiće, hvala bogu ima od čega) neće, oblikovati od plastelina – nikako, vani u šetnji je ista stvar – samo vozika autiće. Što je to? Dijete se povuklo u svoj svijet? Kada smo to previdjeli??? To traje već tri mjeseca. Molim vaš savjet, što bismo mogli poduzeti? I zašto je to moglo nastati? O. B.

Odgovor: Razlog je najvjerojatnije dječji vrtić, točnije, činjenica da su dječaka „udaljili“ iz kuće. Usto, u kući se pojavilo malo dijete. Dječak život iz temelja se promijenio – bio je kod kuće s mamom, njezin voljeni sin. Sve je bilo mirno i predvidljivo. I odjednom se rodila beba – mama se promijenila, odvratila je pažnju s njega, prestao je biti za nju najvažniji. A poslije je djelomično „izgubio“ i poznati obiteljski dom – krenuo je u vrtić, a tamo je sve drukčije. Zadnja utjeha su mu omiljeni autići. Dijete je doživjelo emocionalni stres i zatvorilo se u sebe. Potrebno je rješavati pitanje vrtića. Moguće je da bi dječaka trebalo privremeno uzeti kući. Autiće mu se ne smije oduzimati, baš suprotno, igrajući se s njim treba nastojati uključivati ga u igre kako bi u igri ponovno započeo interakciju s vama i drugim ljudima. Neka se igra koliko želi. Nemojte ga namjerno odvraćati, praviti pritisak. I pokušajte se gubiti s mališanom živce. To će samo potvrditi njegove najgore sumnje da ga mama sada manje voli i dr. Govorite dječaku prije spavanja (poput sredstva za spavanje) koliko je dragocjen vama, kako ga jako, jako volite i kako vam je žao što sada manje vremena provodite zajedno, itd. Ne očekujte brzih rezultata, no uvijek iznova govorite mu o svojim osjećajima. Možda vam opet odluči povjerovati…