Bajka o kraljeviću Ivanu, rajskoj ptici i sivome vuku (5+)

U davna vremena živio je stari kralj. Imao je tri sina, a najmlađi se zvao Ivan. Kralj je imao i prekrasan vrt pun čarobnih biljaka. Tamo su rasla stabla kakvih nije bilo nigdje drugdje na svijetu, a među njima i stablo jabuke koje je rađalo plodove od čistoga zlata.
U vrt je potajno dolijetala rajska ptica. Pera su joj bila od zlata, a oči od dijamanata. Svake bi noći doletjela u vrt i malo prosjedila na kraljevoj jabuci. Onda bi s nje stresla zlatne plodove i odletjela.
Stari kralj je volio svoju zlatnu jabuku i nije mu bilo drago što rajska ptica radi, pa pozove svoja tri potomka.
„Onome tko uhvati rajsku pticu u mome vrtu dat ću pola kraljevine za života i drugu polovicu kad umrem!“ – objavio je.
Najstariji i srednji kraljević otišli su u potragu, a najmlađega kraljevića Ivana stari kralj nije puštao na put.
„Ja sam već star i nemoćan. Netko mora ostati kod kuće da se brine za kraljevstvo ako se razbolim. Uostalom, ti si mlad i neiskusan, nećeš znati tražiti pticu“, govorio je kralj.
Ipak je Ivan uspio izmoliti oca da ga pusti. I tako se sam uputio u potragu. Putovao je cijeli jedan dan, kad se našao na velikoj livadi. Na livadi je bio putokaz, a na njemu je pisalo:
„Tko krene ravno, čeka ga glad i jad. Tko krene lijevo, život mu nije drag. Tko krene desno, živ će pjevati, ali konj njegov neće na svijetu ostati.“

Kad je Ivan pročitao što piše, odluči skrenuti desno. Putovao je tako tri dana, kad sretne velikoga sivoga vuka. Vuk mu se smijao: „Kraljeviću Ivane, zdravo! Zašto si krenuo ovim putem? Zar nisi pročitao što čeka tvoga konja?“
Vuk nije gubio vrijeme nego je odmah odvukao konja i negdje ga pojeo. Kraljević Ivan je tugovao za konjem, a onda nastavio putovati pješice. Putovao je tako dva dana i baš je malo sjeo da se odmori kad ugleda vuka kako trči za njim.
„Kraljeviću Ivane, žao mi je što moraš pješice“, reče vuk zadihano. „Žao mi je što sam ti uzeo konja. Uzjaši zato mene, sivoga vuka, i reci kamo želiš stići i kuda želiš ići!“

Ivan mu je sve objasnio. Vuk pojuri brže od najbržega konja i za nekoliko sati, u gluho doba noći, stigne do nekog zida. Vuk stane i objasni Ivanu:
„Sada moraš preskočiti zid. Iza zida je vrt, a u vrtu sjedi rajska ptica u zlatnome kavezu. Pticu uzmi, ali kavez ostavi. Uzmeš li kavez, nećeš izaći iz vrta. Uhvatit će te istoga trena.“
Ivan preskoči zid i nađe se u vrtu. Kad ugleda pticu u zlatnome kavezu, odmah izgubi pamet i stane se pitati: „Hm, kako ću nositi pticu bez kaveza?“ I onda se vrati i skine zlatni kavez. Odjednom se začuje grmljavina i tutnjava. Stražari dotrčaše, zgrabe jadnoga kraljevića i izvedu ga pred svoga vladara, kneza Dolmata.
Knez se jako razljutio pa je vikao na Ivana:
„Kako te nije sram, kradljivče! Reci kako se zoveš, kojem si ocu na sramotu!“
Ivan mu objasni da je kraljev sin i da je htio uhvatiti pticu koja je tresla zlatne jabuke u vrtu njegova kraljevskoga oca.
„Da, ali to se tako ne radi“, odgovorio je vladar. „Trebao si se najaviti, moliti i ja bih ti drage volje poklonio pticu. Ovako ispadaš običan lopov. Zato te šaljem preko devet brda i devet mora do desetoga kraljevstva i cara Afrona. Dovedi mi njegova slavnoga konja sa zlatnom grivom. Uspiješ li ga dovesti, poklonit ću ti rajsku pticu i još te bogato nagraditi. Ne uspiješ li, razglasit ću po cijeloj zemlji tvoje nepoštenje.“
Ivanu nije preostalo ništa drugo do poslušati kneza i krenuti na dalek put. Kad je izašao pred vuka, ispriča mu što je morao obećati.
„Zašto si morao uzimati zlatni kavez?“ uzdisao je sivi vuk.
„Znam, kriv sam. Oprosti mi“, šmrcao je Ivan.
„Dobro, što je tu je“, odgovori vuk. „Uzjaši mene, sivoga vuka. Odnijet ću te gdje treba.“
Ivan skoči na vuka, a vuk je jurio brže od strijele. U gluho doba noći stignu u Afronovo carstvo. Vuk tiho dovede kraljevića do konjušnica od bijeloga mramora.
„Uđi u konjušnicu“, šapne. „ Svi stražari čvrsto spavaju. Uzmi konja sa zlatnom grivom. Kraj njega na zidu vise uzde od zlata, ali ih ne smiješ dirati.“
Kraljević uđe u konjušnicu i uzme konja. No, kad je ugledao zlatne uzde, nije mogao da ih ne uzme. I dogodi se ista stvar: začuje se grmljavina i tutnjava, dotrče stražari, uhvate Ivana i odvedu ga pred vladara, ovaj puta cara Afrona.
„Mladiću, reci tko si! I kojem ocu na sramotu!“, bio je kratak car Afron.
Ivan mu sve potanko objasni.
„To se tako ne radi, mladiću! Da si k meni došao i sve mi ispričao, drage volje bih ti poklonio konja! Ovako ispadaš lopov. Evo što ti je činiti: otiđi u kraljevstvo iza devet gora i devet mora i dovedi mi princezu Jelenu Lijepu. Tada ću ti sve oprostiti i pokloniti konja zlatne grive. Ako pak ne uspiješ, svima ću na svijetu razglasiti tvoje nepoštenje.“
Ivan je mogao samo tužno uzdahnuti i pristati na sve što je car tražio. Kad je izašao iz dvora pred vuka, zaplače od jada.
„Pa dobro, zašto si morao dirati uzde?“ uznemirio se vuk.
„Znam, kriv sam. Oprosti mi“, šmrcnuo je Ivan.
„Dobro, što je tu je“, uzdahne vuk. „Uzjaši mene, sivoga vuka. Odnijet ću te gdje treba.“
Vuk je jurio brže od pjesme i dojurio do kraljevstva princeze Jelene Lijepe. Tamo dođe do predivnoga vrta s ogradom od čistoga zlata.
- Stigli smo – reče. – Sada siđi, vrati se malo putem i stani na velikoj livadi. Tamo ćeš vidjeti mladi zeleni hrast. Kraj njega me čekaj.
Kraljević posluša vuka. Vuk je pak legao kraj zlatne ograde i čekao da Jelena Lijepa izađe šetati. Kad je lijepa princeza predvečer izašla u vrt sa svojim pratiljama, vuk skoči, zgrabi je i odjuri poput strijele. Stigavši do zelenoga hrasta naredi Ivanu da zajaše pa još hitrije nastavi dalje.
Putujući na vučjim leđima princeza Jelena i kraljević Ivan puno su čavrljali i smijali se, i jako se svidjeli jedno drugome. Moglo bi se reći da su se zaljubili. Zato, kad je princezu Jelenu trebalo ostaviti na carevu dvoru, Ivan je bio očajan.
- Zašto plačeš, kraljeviću? – čudio se vuk.
Ivan mu je sve potanko objasnio.
- Dobro – uzdahne vuk. – Pomagao sam ti u svemu, pa ni sada neću odbiti pomoć. Slušaj me dobro. Kad dođemo u carstvo cara Afrona, ja ću se pretvoriti u Jelenu Lijepu. On će ti dati konja zlatne grive, a ti s pravom Jelenom odjaši na njemu. Ja ću ostati dva dana tamo. Treći dan moraš pomisliti na mene – čim to učiniš, stvorit ću se kraj tebe.
Tako su prevarili cara. Ivan je dva dana jahao na konju s princezom Jelenom, smijali su se i čavrljali, pa su skoro zaboravili na sivoga vuka.
- Oh, gdje je moj sivi vuk! – prenuo se Ivan odjednom. U isti čas vuk se stvorio kraj njega.
- Sad uzjaši mene – reče vuk kao da se ništa nije dogodilo. – A princeza neka jaše na konju zlatne grive.
Još su neko vrijeme tako jahali, kad se Ivan oklijevajući usudi moliti vuka još nešto.
- Vuče dragi, znam da si mi i previše pomogao. Ali učini mi još nešto, molim te. Pretvori se u konja zlatne grive! Ne mogu ga dati knezu Dolmatu. Molim te.
- Dobro, pomoći ću ti još jednom – pristane vuk.
I tako se vuk pretvorio u konja sa zlatnom grivom i otišao s Ivanom knezu Dolmatu. Jelena ih je s pravim konjem čekala u spilji na kraju šume. Knez je jako obradovao konju, priredio je veliku gozbu i na kraju predao Ivanu kavez s rajskom pticom. Ivan otiđe s kavezom i pticom, sastane se s Jelenom i zlatogrivim konjem pa zajedno krenu kući. Nakon tri dana vuku je dosadilo glumiti konja pa im se i on pridružio na putovanju. Ivan je, kao i obično, jahao na njemu, a Jelena na konju. Kad su došli do mjesta gdje je Ivan prvi puta sreo vuka, zastanu.

- Kraljeviću Ivane, došlo je vrijeme da se rastanemo – reče vuk. – Vjerno sam ti pomagao i bio dobar prijatelj. Sada siđi s mene i popni se na konja pa jašite kući. Sretno vam bilo!
Čim je to izgovorio, sivi vuk iščezne poput duha. Kraljević Ivan cijeli je dan i noć tugovao i plakao za svojim vjernim prijateljem, a u zoru je morao poći dalje sa svojom lijepom i dobrom princezom...

Ruska narodna bajka

Ilustracije: Ivan Bilibin (1876 - 1942)

IGRA ZA DJECU

Predlažemo djeci da pokušaju zamisliti koliko se Ivan bojao jahati na vuku u nepoznate zemlje, ali imao je povjerenja u njega i na kraju se usrećio.
Zatim raspoređujemo djecu u parove u kojima jedno dijete postaje kraljević Ivan, a drugo veliki sivi vuk. Kraljevićima se stavlja povez preko očiju. Zatim oni moraju stati iza svojih vukova i primiti ih za laktove. Na voditeljev znak vukovi počinju trčati prostorijom vodeći za sobom kraljeviće. Pritom moraju paziti da se ne sudaraju s ostalim vukovima i da ne izgube svoje kraljeviće.

Iz knjige „Škrinjica s blagom za dječju dušu", Planet Zoe, 2012.