Hvalisava šalica (terapeutska bajka iz knjige ‘Škrinjica s blagom za dječju dušu’)

Problem: teškoće u odnosima s vršnjacima.

Bila jednom porculanska šalica. Bila je posve nova i jako lijepa – bijela sa sitnim plavim cvjetićima. Kada je stajala na stolu obasjana sunčevim zrakama, sva je bliještala od zadovoljstva i veselo zveckala.
- Zvec-zvec! - govorila je namigujući ostalim šalicama, koje nisu bile toliko lijepe.
- Zvec-zvec! Pogledajte me kako samo zgodna i bijela, a moji cvjetići su tako lijepi!
Ostale su šalice uzdisale i tugovale promatrajući svoj odraz u čajniku: cvjetići su izblijedili, rubovi su bili neravni, a nova lijepa šalica ismijavala ih je i namjerno se hvalila svojom ljepotom. Šalica je znala da je vlasnica voli. Uvijek je iz nje pila čaj s limunom. Kad bi je nosili na isto tako novom i lijepom pladnju, osobito se ponosila pa je hvalisavo zveckala. I pladanj zajedno s njom.
- Cin-cin! Mi smo najbolji! Nitko nije ljepši i važniji od nas.
Pladanj i šalica nikada nisu razgovarali s drugima, samo su važno stajali na polici odvojeni od ostaloga posuđa.
- Kako si slatka! - govorio je pladanj.
- Pa i ti si lijep! - odgovarala je šalica.
Žlice, tanjurići, šalice i čajnici samo su uzdisali dok su ih promatrali. Bili su povrijeđeni jer su ih pladanj i šalica ismijavali, a oni su znali da nije lijepo hvalisati se i praviti se važan.
- I mi smo nekad bili mladi, - govorila je posudica za šećer.
- I mi smo jednom lijepo stajali na blagdanskom stolu, i nas su nekad tako voljeli, a sada smo naprosto staro posuđe.
- Ali svi smo zajedno, mi smo prijatelji, a to znači da nismo beskorisni. Potrebni smo jedni drugima!
Šalica je samo otpuhnula:
- Nije mi do vas!
Pladanj se samo podrugljivo osmjehivao.
Vrijeme je prolazilo. Šalica je starjela… Jednoga jutra u kuhinji je bilo vrlo živo. Zrakom su se širili opojni mirisi. Šalica se iznenadila:
- Što se događa?
Kad je bacila pogled na stol, imala je što vidjeti.
Na njemu su stajale šalice, tanjurići, posudice za mlijeko i šećer, čajnik, žličice i razne druge stvarčice. Svi su veselo zveckali i razgovarali o predstojećem blagdanskom ručku. Bio je to novi lijepi servis, a gazdarica je svaki čas ulijetala u kuhinju, uzimala neku od šalica i ushićeno govorila: „Kako su lijepe! Kako su predivne!“
Šalica i pladanj u čudu su gledali jedno drugoga, a onda su spustili pogled. Šalica se okrenula posudi za šećer i upitala: - Što će biti sa mnom?
Stara joj je posuda za šećer okrenula leđa. Šalica brizne u plač. Onda je gazdarica odnijela pladanj. Šalica ostane sasvim sama.
- Oprostite mi, molim vas! Neću se više hvalisati! Želim biti vaša prijateljica!
Staro se posuđe počelo došaptavati. Zatim se posudica za šećer okrene šalici, namigne joj i reče:
- Nemoj plakati. Mi ćemo te naučiti kako biti prijatelj. Primit ćemo te na svoju policu. Kad smo svi na okupu, mi nismo starudija, mi smo starinski bakin servis!“